Search AUBHA web site

Preporucujemo

Izbor slika

Facebook Like

*Bošnjački radio „Most“ o podjeli koju bi najprije trebalo ukinuti

Piše: Hasan Biščević

"Rođen sam u selu, u blizini grada koji nije ni Bosna ni Hercegovina, već ono 'i' među njima. Govorimo ikavskim narječjem, a i naglasak nam je specifičan, što se osjeća i u govoru ljudi koji su završili najviše škole. Ja sam završio osnovnu i zanat. Nikad mi niko nije rekao da ne znam govoriti ili pisati, jer nisam mnogo putovao, niti sam se s kim dopisivao. Kad sam napustio zemlju, najprije sam, u Njemačkoj, primijetio da me ljudi čudno gledaju kad progovorim, a u Australiji sam doživio da me, zbog govora i muzike koju volim, nazivaju 'seljakom'. Kažu to, doduše, sa smiješkom i odmahujući rukom: 'Ma pusti njega, on je seljak', ali osjećam da oni misle kako je među nama dubok jaz.

Prije mjesec-dva sam se silno iznenadio kad sam na Internetu pronašao tekst jednog Sarajlije, koji, nasuprot 'raji', to jest pravim ljudima i građanima, stavlja sve ostale: papane, papke, seljake, koje naziva 'ljakse', pa ljude kojima 'lijepi' ružne nazive, da se sramim ponoviti ih i čudim se što ih mediji uopće donose. Je li to u redu, da se tako međusobno vrijeđamo i dijelimo“?

Odgovaramo: nije u redu i, ako ima podjele koju bi najprije trebalo „ukinuti“, onda je to elitistička podjela na „građane“ i „seljake“. Ali, da razjasnimo šta se krije iza tih pojmova. Prvi izraz, ovisno o historijskom, pravnom, sociološkom ili kulturološkom kontekstu, ima različita značenja. Najčešća definicija je demografska. Ona pod pojmom građanin podrazumijeva stanovnike gradova, dakle urbanih naselja. Znamo li da riječ „urbs“ u latinskom jeziku znači grad, jasno nam je da riječju urbanizacija opisujemo sve ono za šta je selo bilo zakinuto: industrija, trgovina, bankarstvo, dobra infrastruktura, velike građevine, zdravstvene ustanove, prosvjetne i kulturne institucije, umjetničke manifestacije i priredbe za zabavu i dokolicu, razvijeni mediji, i td. Šta je, u svemu tome, „proizvod“ samih stanovnika gradova, a šta su, kao teret poreza, doprinosa, samodoprinosa i drugih nameta, nosili na plećima svi stanovnici, uključujući seljake, teško je utvrditi i bespotrebno utvrđivati. Pojedini gradovi u BiH i bivšoj Jugoslaviji, ponos socrealizma, građeni su u vrijeme dok je selo, pritisnuto „otkupom“, skapavalo od gladi.

Glavni „sadržaj“ gradova, ljudi, još su veća nepoznanica. Ko su, šta su, odakle su i kakvi su? Je li im, ako su rođeni u gradu, a nisu se u njeg doselili, činjenica da su „rođeni na asfaltu“, izlivenom a da za to nisu, poput stanovnika sela i manjih gradova, morali plaćati doprinos, pored slavine koju su imali bez ikakvih ličnih izdataka, uz sve blagodati električne energije, kojih nisu bili svjesni sve do kratkotrajnih prekida i kasnijih redukcija, namrijela i neke naročite osobine, što ih čine boljim od drugih ljudi? Znači li baškarenje u društvenom stanu (u kojem je kirija, s pripadajućim održavanjem, stajala jedno vrijeme koliko i kutija cigareta, s mogućnošću povoljnog otkupa, dok je seljak sam gradio i popravljao kućicu bez vode i struje) „certifikat“ za ulazak u društvo prosvijećenih, kulturnih i civiliziranih ljudi, daleko od onih koji govore „nepravilno“ i slušaju „krivu muziku“?

Našem su Radiju često stizale poruke onih koji su odrastali uz „'Indexe' i 'Bijelo dugme', a ne uz 'te papanske pjesme'“, a poznata su nam i dva (propala) pokušaja osnivanja udruženja građana i „vozdra raje“, odnosno raskidanja svih veza sa seljacima. U predodžbi stanovnika gradskih, pa i malogradskih četvrti, stanovnici neurbanih, seoskih naselja ugrožavaju njihov kulturni prostor. Povjeriću vam nešto o čemu nisam govorio i pisao, jer sam se, u poplavi svjedočenja o humanim postupcima i ratnoj solidarnosti, sramio spominjati slične primjere podozrivosti. U samom početku rata protiv BiH, kada su u glavni grad naše domovine nekako doglavinjale kolone izbjeglica iz (ruralnog) Podrinja, nakon kratkotrajnog suučestvovanja u njihovoj boli, počelo se ispotiha, pa sve glasnije, govoriti, a onda i pisati u nekim medijima, kako će ti nevoljnici, nenavikli na civilizacijske dosege i kulturne vrednote Grada, skupa s objektima što su im stavljeni na raspolaganje, uništiti i njegov duh.

Srećom, uvredljiva podjela na seljake i građane danas je uglavnom, osim u rječniku samoumišljenih „kulturtregera“, napuštena, jer je svakom ko je pri zdravoj pameti jasno da je riječ o kulturološkom stereotipu i ideološkoj predrasudi. Od naše „prave“, gradske „raje“, koja se poslije drugog piva ponaša „papanski“, velikodušniji i znatno domišljatiji bili su Francuzi. Francuskom revolucijom 1789. godine, izraz građanin je službeno kodificiran kao neka vrsta titule, važeće za sve državljane. Tu vrstu egalitarnosti prihvatili su i boljševici, u bivšem SSSR-u, a već je zaboravljeno da je izraz građanin do 1950. vrijedio i u bivšoj Jugoslaviji, podjednako za stanovnike sarajevskog Vratnika, kao i Krakače Donje kod Cazina ili Šuice kod Livna. Poslije toga, „radnici, seljaci i poštena inteligencija“ su postali „radni ljudi i građani“, a zajedno smo bili drugovi i, napokon, gospoda.

Kad su se „radni ljudi“ počeli seliti u evidencije nezaposlenih, u službenoj upotrebi je ostala stara francuska „titula“, s tim što su naši građani, doduše neslužbeno, ali i na dobro posjećenim portalima, što cijelu ovu stvar uozbiljuje, počeli sprovoditi diobu koja je uvrijedila slušatelja Bošnjačkog radija „Most“. Seljaci su, tobože, neotesani, neobrazovani, necivilizirani, nekulturni, pa i politički nedotupavni i inferiorni... U etiketiranju se, naime, ide tako daleko da grupa intelektualaca, nastanjenih u najrazvijenijim zemljama svijeta, zna cio narod „častiti“ riječju stoka, jer ne reagira na pojave u bosanskohercegovačkom društvu njihovom osjetljivošću.

A, kakvo je (bilo) naše selo? Iako zapušteno, odolijevalo je nedaćama, političkim podjednako koliko i prirodnim (jedinu pobunu u bivšoj Jugoslaviji, tzv. Cazinski ustanak, izvela je obespravljena sirotinja), a njegovi stanovnici manifestirali su zavidnu vitalnost, bistrinu i energiju. Poslovičan je primjer Bjelaja kod Bosanskog Petrovca. Pismenost njegovog stanovništva bila je stoprocentna, a iz sela je potekla cijela armija slikara, pisaca, inženjera i doktora nauka. Nije isključeno da ih neko i danas, kada progovore, gleda svisoka i smatra seljacima. S tim u vezi, jedna zanimljivost iz susjedne Hrvatske. U blizini Buzeta u Istri nalazi se seoce koje stoljećima, s ponosom, nosi naziv Seljaci. Kada se predstavljaju drugima, njegovi stanovnici kažu da su seljaci, iz Seljaka. Nekad ih je bilo znatno više, a posljednjim popisom je utvrđeno da ih je ostalo samo dvadeset i troje. Malo ih je, al' se ne srame...

Stog: glavu gore! Ne služiti se književnim standardom ne znači i nepravilno govoriti, a to što je muzika drukčija ne znači i da je kriva. U znak solidarnosti sa slušteljem, voljan sam se, i sam, predstavljati kao seljak. Ili papan...

 

Stavovi i mišljenja autora izneseni u prilogu ne odražavaju nužno i stav AUBHA.

Statistika

Articles View Hits
843870

Broj posjetilaca

Ove sedmice120
Ovog mjeseca33211

Trenutni broj posjetilaca

8
Online