Search AUBHA web site

Preporucujemo

Izbor slika

Facebook Like

Piše: Hasan Biščević

Bilo bi nepristojno da o Uskrsu/Vaskrsu (20. aprila 2014. godine), na čestitku „Happy Easter“ niste uzvratili čestitkom, iako sam Bog zna šta mislite o događaju što ga tim blagdanom obilježavaju kršćani. Još nepristojniji biste bili, s velikim izgledima da se izložite kritici korisnika socijalne mreže, da ste radio i TV-stanicama, nakon prijenosa jutarnjih službi u čast poginulih australijskih i novozelandskih vojnika (ANZAC Day, 25. aprila), poslali pismo u kojem protestirate što komemoracije imaju i vjerski karakter, jer to, po vašem sudu, ne služi odgoju „slobodne (mlade) ličnosti“.

Radiju etničke skupine može se prigovarati svašta, pa tako slušatelj (ili grupa, što je nejasno iz prispjelog „traktata“ o pravima i slobodama „manjina“), „dokazujući“ kako su mnogi „u socijalizmu iz lične koristi prihvatali ateizam, kao što danas iz istih razloga prihvataju religiju“, imputira Bošnjačkom radiju „Most“ u Sydneyu da „veliki dio programa posvećuje vjerskim temama, naročito povodom vjerskih praznika“. Iz konteksta zaključujemo da Radio time ometa „izgradnju slobodnih ličnosti“.

Prema programskoj deklaraciji Radija 2000 FM, domaćina programu na bosanskom jeziku, vjerski sadržaji u emisijama mogu činiti do 25 odsto govornog dijela, a valjda se podrazumijeva da preostale tri četvrtine ne bi trebale vrijeđati osjećanja vjernika, kao što je nedopušteno vrijeđanje osjećanja bilo koje skupine u (pretpostavljenom) auditorijumu. Zanimljiv je primjer zemlje iz koje su u Australiju prispjele dvije ideološki suprotstavljene grupacije. Unatoč dugogodišnjim međusobnim trvenjima i bez obzira na to što u eteru nema granice među njihovim različitim programima, još se nije desilo da jedni druge optužuju za „izgradnju“ neslobodnih mladih ličnosti.

Toleriranje različitosti drugima je, čini se, svojstvenije negoli nama, premda se hvalimo „otvorenošću“. Mi ovdje želimo otkloniti svaku primisao da su programi Radija „Most“ ijednom minutom, u bilo kom pogledu, atak na uvjerenja ateista. Onima kojima je islam blizak, a ima ga u emisijama, kao što ima i kršćanstva (hrišćanstva), pa i judaizma, znano je da je u svijetu oduvijek više onih koji ne vjeruju ili makar sumnjaju. Islamu je, osim toga, strano misionarstvo. Nevjerovatno zvuči da bi, uz toliko sudionika u formiranju ličnosti (porodica, škola, društveno okruženje, mediji), iko mogao iz radijskog religijskog prigodničarstva steći takva i tolika znanja da se odrekne (ateističkih) sloboda, u korist (vjerske) „neslobode“.

Od devedesetih godina prošlog stoljeća na našim se prostorima „važu“ religijska i, nasuprot njima, ateistička uvjerenja građana. Problem je što niko za to nema baždarenu vagu. Prema podacima UN-a, u svijetu je 2,1 milijarda pripadnika kršćanstva, 1,5 milijardi sljedbenika islama, 900 miliona hinduizma i 500 miliona budizma. Po 300 miliona vjernika imaju kineska i narodne tradicionalne religije, 100 miliona afričke, 20 miliona sikizam, 14 judaizam, a sedam miliona bahai, i td. Podaci su stari desetak godina i, kad bi se zbrojili, pa usporedili s ukupnim brojem stanovnika planete u tom času, vidjeli bismo da svjetska organizacija ne ostavlja mnogo prostora nevjerujućima, a pogotovo onima koje slušatelj (slušatelji) naziva „prelivodama“, „preletačima“ i slično. To, dakako, ne znači da ih nema. Britanski premijer David Cameron je, na primjer, idući u susret posljednjem Uskrsu, u razgovoru za „Church Times“ okarakterizirao svoju zemlju kao kršćansku, pozivajući njezine građane da se vrate kršćanskim vrijednosti, što je bilo povod oštrom reagiranju 55 istaknutih intelektualaca. Upozorili su ga da je Velika Britanija pluralno društvo „uglavnom nereligioznih ljudi“. I njihova tvrdnja postaje upitna, zna li se da je u Velikoj Britaniji, doduše, proteklih godina opao broj kršćana, na 59 procenata, ali da nije bitnije rastao broj onih koji su izjavili da nemaju religiju – kreće se oko 14 odsto. Ostali, vjerovatno, pripadaju drugim religijskim skupinama.

Iako ne držimo mnogo do jezika brojki u odnosima među ljudima, samo usputno konstatiramo da će Bosna i Hercegovina raspolagati podacima te vrste tek kada budu poznati rezultati popisa iz 2013. godine. I tad, međutim, niko neće moći kazati ima li i koliko je u kojoj skupini „prelivoda“ iz slušateljeva pisma. Njih je, uistinu, vazda bilo. Vele da je Božiji poslanik Muhammed jednom rekao kako za njim klanja sedam prijetvornih (munafika), ali ih nikad nije imenovao, da im ashabi, u vjerskom zanosu, ne bi nudili. Ljudska je historija, od prvih oblika vjerovanja, kada su sve manifestacije kulture i umjetnički iskazi bili uglavnom izraz težnji da se umilostive „više sile“, puna otklona od puta kojim je koračala zajednica. Muslimani će se svakako sjetiti Yazida, halife iz umajadske dinastije, a većini je ljudi, bez obzira na to vjeruju li il' ne vjeruju (jer su i u socijalizmu štampani i izučavani i Biblija i Kur'an), zacijelo poznata priča o „zlatnom teletu“. Teže je uočiti, a još teže pojmiti, da su dolari, kuće, automobili, brodovi i avioni, „zlatna telad“ današnjice.

Suglasili se s tim ili ne, vjera se obično definira kao uvjerenje u istinitost neke tvrdnje, bez provjere. U užem smislu, ona je vjerovanje u natprirodno, sveto, božansko. Slavensku riječ vjera (glagol vjerovati, tj. držati istinitim) često zamjenjujemo riječju latinskog porijekla, religija, premda se u značenju ne „poklapaju“ u potpunosti. Ova bi, pak, mogla biti izvedena iz glagola religere (vezati se s božanskim), ali i relegere, čije je značenje poučno: ponovo čitati, razmišljati... Iako religijska učenja, barem nama najpoznatija, uglavnom propovijedaju nenasilje, u povijesti, nažalost, nije malo nasilnih vjernika.

Ateizam je, prema najrasprostranjenijem mišljenju, nijekanje Boga kao vanjskog uzroka, tj. Tvorca svijeta (svjetova). U varijanti koju neki između nas pamte, zna se na društvenoj pozornici manifestirati kao antiteizam, budući je između svake zagriženosti i agresije tek korak.

S tim saznanjima na pameti, treba imati razumijevanja za pismo slušateljke koju su jezik mržnje u ratu i poslije njega, ali i neke novije pojave u sve tri velike religijske skupine na našim prostorima, opredijelili da utočište pokuša potražiti u bogumilstvu. Imali smo, već, sličan slučaj, s tim što je izbor, koliko se dalo zaključiti, načinjen čitanjem, promišljanjem i – iz inata. Moramo je, međutim, upozoriti da „vodiča“ i izvorne literature zapravo i nema. Oni koji su progonili bogumile (paterene, katare), ostavili su nam stravične inkvizicijske zapisnike o tome kome su se i kako molili, a oni koji su ih prihvatili u svoju vjeru, i u to u procesu koji je, prema tvrdnji prof. Mustafe Imamovića („Historija Bošnjaka“), trajao 250 godina, nisu pokazivali osobito zanimanje za njihovu prošlost. U nedostatku podataka iz prve ruke, pošto nema naučne suglasnosti o bogumilskom učenju, dvoje naših ovovjekih „dobrih krstjana“ moraće, iz početka, konstruirati dogmu, uspostavljati crkvenu hijerarhiju i, eventulno, graditi hižu. No, izbor je njihov i niko im ga ne treba, i ne može, osporiti.

29. 4. 2014.

 

Napomena:

Hasan Biščević je urednik i voditelj radio programa u Sydneyu. 

Ako želite da iznesete svoj stav o ovoj ili drugoj temi javite se na email This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

Stavovi i mišljenja autora izneseni u prilogu ne odražavaju nužno i stav AUBHA.

Statistika

Articles View Hits
843872

Broj posjetilaca

Ove sedmice128
Ovog mjeseca33219

Trenutni broj posjetilaca

6
Online