Search AUBHA web site

Preporucujemo

Izbor slika

Facebook Like

* Na poticaj slušatelja, Bošnjački radio „Most“ u Sydneyu osvrnuo se na jedan od najpoznatijih mitova nastalih u našem regionu, kosovski

Piše: Hasan Biščević

Nakon što smo pokušali razjasniti zašto pojmovi narod i nacija izazivaju nedoumicu (vidi http://aubha.net/index.php/46-zemlja-koja-nije-ljudima-tijesna), javio nam se slušatelj I. B. koji, spominjući izrijekom kosovski mit, tvrdi kako u formiranju nacionalne svijesti presudnu ulogu, gotovo u pravilu, ima iskrivljivanje historijskih činjenica. Tvrdi kako to onda porađa nacionalizme, pa, da ne bi bio pogrešno shvaćen, navodi da mitsku osnovicu imaju i nacionalizmi Gala ili Germana.

Na tragu njegovog pisma, konstatiramo da je, svakako, naučnom svijetu dobro poznata slavenska mitologija. Usprkos činjenici da su napustili politeizam, to jest mnogoboštvo, i prihvatili monoteističko, pa kasnije i naučno tumačenje postanka i razvitka svijeta i čovjeka – u čemu se bitnije ne razlikuju od drugih pripadnika monoteističkih religija – svi slavenski narodi su u svijesti i kolektivnom pamćenju očuvali barem neke elemente starih mitova, koji su dobar vodič kroz kulturnu antropologiju i etnografiju.

Oni koje to zanima, pronaći će lijepe primjere mitskih priča i legendi slavenskih naroda ne samo u knjigama ili stručnim radovima, već i na internetskim stranicama, uključujući portal Wikipedia. Mitovi i legende Slavena slikovite su narodne predaje o prirodi, historiji, postojanju i djelovanju neobjašnjivih sila, nastanku pojedinih mjesta i znamenitih lokaliteta, čudima razne vrste, herojstvu pojedinaca i odabranih, posebno nadahnutih skupina i slično.

Najpoznatiji mit, svojstven, manje-više, svim slavenskim narodima, je onaj o „prostoj slavenskoj duši“. Iako se njegova pripovjedačka podloga zagubila u prohujalim stoljećima, rasprostranjeno je mišljenje o slavenskoj dobrohotnosti u svakoj prilici i o otvorenosti za novo, drugo i dručije. Mada se, kao uvijek kad su mitovi u pitanju, to čini pretjerivanjem, nije bez značaja navesti kako je na poznatom Univerzitetu Sorbona svojedobno odbranjena teza jedne doktorske disertacije o nadarenosti Južnih Slavena za učenje stranih jezika.

I time se, kao i citiranjem rezultata brojnih istraživanja, nastoji dokazati kako priča o otvorenosti i prihvatanju novog nije bez uporišta u stvarnosti. Mitsko tumačenje ide sve do navođenja anegdotskih „dokaza“, poput onog kako je jedan poznati sarajevski lingvist i poliglot, na studentsko pitanje zna li možda i albanski jezik, bez promišljanja odgovorio: „Vjerovatno, Abanci su mali narod“... Svojedobno sam, međutim, slušao predavanje jednog radikalnijeg hrvatskog kulturnog antropologa, koji je mitu o „slavenskoj duši“ imao običaj pretpostavljati, ne znam da li i historijski potvrđenu, tezu o „slavenskom lukavstvu“, potkrepljujući je pričom o tom kako su se pripadnici pojedinih plemena, slabo odjeveni i naoružani, okupljali pod zidinama dotad neosvojivog Konstantinopolja, provocirajući tada slavne bizantijske ratnike. Kad su ih, na konjima, u punoj ratnoj spremi i tek šale radi, htjeli zaplašiti, pogušili su se u močvarama u koje su ih lahkonogi Slaveni i željeli odvući.

Za razliku od svih „zajedničkih mitova“, znatno su poznatiji mitski stereotipi, koji često diskvalificiraju cijele narode i, u uvjetima međuetničkih nesporazuma i napetosti, postaju omiljeni „materijal“ političkih demagoga, čije je „zanimanje“ da indoktriniraju, manipuliraju, pothranjuju nacionalizam sunarodnjaka, truju i zavađaju. Prilično svjež primjer je iskaz jednog srbijanskog diplomate o tom kako je, usred pregovora s delegacijom kosovskih Albanaca, evropskim zvaničnicima tokom radne večere u Bruxellesu ukratko objasnio zašto je Kosovo toliko važno Srbiji, na šta je, s puno razumijevanja, glavom klimnula šefica evropske diplomacije. „Žuta štampa“ je to tumačila kao znak da će Kosovo sigurno ostati u sastavu Srbije.

Dovoljno je da odvojite nešto vremena i ciljano izlistate desetak internetskih portala i foruma, pa da se osvjedočite kako su, što bi rekao crnogorski pisac i publicist Andrej Nikolaidis, topove danas zamijenili lap-topovi, iz kojih bljuje vatra po svem što je i svakom ko je malko drukčiji.

Mit koji je našim prostorima, uključujući i zemlju nastanka, pričinio najviše štete je kosovski mit, koji se smatra središnjim srpskim političkim mitom, odnosno osnovicom srpskog nacionalnog identiteta i „atomskom jezgrom“ srpskog nacionalizma, kako su ga definirali pojedini teoretičari. Prema više javnih reagiranja crnogorskog intelektualca i političara Novaka Kilibarde, o formiranju i očuvanju kosovskog mita posebno se starala Srpska pravoslavna crkva, njegujući iracionalne pojmove o nužnosti žrtvovanja da bi se zaslužilo carstvo nebesko, a fatalnu je ulogu odigrao kada je prenesen na političko polje. Poslovičan je, već, govor Slobodana Miloševića na Gazimestanu. Za nastanak tog mita zaslužni su folklor i literatura, a ne historija.

Do polovice 19. stoljeća, Vidovdan je u Srbiji bio gotovo nepoznat blagdan. Sve što je dotad bilo historijski potvrđena činjenica, dakle i poraz na Kosovu polju 1389. godine, uzmaknulo je pred zvucima nacionalnih budnica. Pobijedilo je spiritualno, koje iz pjesama kosovskog ciklusa, što boj na Kosovu predstavljaju kao svjesno odricanje od zemaljskog carstva, seli u službene ideološke konstrukcije. Mučeništvo i izdajstvo, na jednoj strani, ali i slava i žudnja za osvetom, na drugoj, osnovni su elementi tog mita. Uz napomenu da smo sve to vidjeli i tokom proteklog rata, nećemo ulaziti u dublju analizu.

Radije ćemo spomenuti jedan noviji, nepotrebni pokušaj stvaranja bošnjačkog mita o istoj stvari, koji je na sreću, barem u većem dijelu javnosti, prošao toliko nezapaženo, da se na njega nisu osvrtali – premda „prozvani“ – ni bosanskohercegovački (bošnjački) historičari. Autor pretencioznog rada objavljenog u jednom elektronskom magazinu ustvrdio je kako je sultan Murat, hitajući sa svojom muslimankom vojskom u pomoć mađarskim (muslimanskim) vladarima Arpadovićima, neprestano uznemiravanim iz (katoličke) Evrope, iznenada umro na Kosovu, usred (muslimanske) Srbije.

Ostavlja, doduše, mogućnost da je neko ubrzao sultanovo preseljenje na Ahiret, što nije odlučujuće u konstruiranju ovog antimitskog mita. Najbitnije je da se pokušava dokazati kako nikakvog boja tamo nije bilo, jer se Muratu nije imao ko suprotstaviti, pošto su i srpski knez Lazar Hrebljanović i njegovi sljedbenici bili Muratove vjere, dakle muslimani i pripadnici njegove, muslimanske vojske.

Prošlost je, ukratko, prostrano polje za bojeve. Najbolje bi bilo kad bi se samo tamo i vodili.

Stavovi i mišljenja autora izneseni u prilogu ne odražavaju nužno i stav AUBHA.

 

Statistika

Articles View Hits
900344

Broj posjetilaca

Ove sedmice7378
Ovog mjeseca30253

Trenutni broj posjetilaca

11
Online