Search AUBHA web site

Preporucujemo

Izbor slika

Facebook Like

* Bošnjački radio „Most“ u Sydneyu, na poticaj svojih slušatelja, nastavlja tragati za odgovorima na pitanja što izazivaju nedoumicu

Piše: Hasan Biščević

Na promišljanje o narodu i(li) naciji ponukala nas je slušateljka čiji su inicijali N. E. Ona, između ostalog, piše: „Australijski političari, a mislim da je slično i u SAD i drugim višenacionalnim zemljama Zapada, često upotrebljavaju izraz nacija, misleći na sve državljane. Znači li to da je u pitanju pojam čije je značenje sveobuhvatnije od pojma narod, koji mi upotrebljavamo kada govorimo o etničkim skupinama s naših prostora“?

Oni koji su upisivali neku visokoškolsku ustanovu u bivšoj Jugoslaviji, zacijelo se sjećaju obrasca zvanog „nacional“. U njega je upisivana pripadnost jednom od naroda tadašnje zajedničke države. Nećemo se, ovdje, baviti ranijim ustavnopravnim položajem Bošnjaka, najprije nacionalno „neopredijeljenih“, pa Muslimana s velikim početnim slovom, odnosno ostalih naroda; „nacional“ spominjemo jedino da bismo ukazali na „sadržajnu“ bliskost pojmova narod i nacija. Niko tada nije smatrao da se radi o dihotomiji, o terminološkom nepoklapanju naroda i nacije ili o „nadređenosti“ drugog pojma prvom, kao što se često smatra danas.

 

Riječ nacija, nation, nije slavenska, a u naše jezike stiže kao teorijska osnovica koncepta država-nacija, iz čega neki zaključuju kako je nacija, u stvari, nekakva viša etapa u razvitku naroda. Zbrka je tolika da nam je, prije nekoliko godina, prijatelj sklon kompjuterskom rekonstruiranju onog što je historijski konstruirano uglavnom polovicom 19. stoljeća, predočio nacionalni koncept kojim se iz naziva države „uklanja“ Hercegovina, teritorijalno „usisava“ Sandžak, „otkupljuje licenca“ za naziv Republika Srpska i, ukratko, kako to biva u „igricama“ tehnički pismenih ljudi, nezainteresiranih za često krvave društvene procese, inaugurira nacionalnost: Bosanac/Bosanka. I, sve to bez rata, samo zahvaljujući tome što će o ideji uveliko i naširoko pisati domaći i svjetski intelektualci, a vremenom je prihvatiti vlasti, iako se ne zna koje, čije i kada... Nije nemoguće, ali u uvjetima kad se tek „zahuktavaju“ nacionalno-religijski koncepti političkih elita (hvala H. Lj. što nas je uputio na radove prof. Besima Spahića o ovoj temi), nalik je jednoj od mnogobrojnih tlapnji.

 

Na sličan način je, u tragičnim događajima devedesetih i pod utjecajem pojedinih medija bošnjačke provenijencije, lansirana teza o „bosanskim pravoslavcima“ i „bosanskim katolicima“ (onda valjda i bosanskim muslimanima, koji su kasnili u profiliranju nacionalnog identiteta). Ona, očigledno, polazi od religijske odrednice kao primarne u određivanju pripadnosti. U pitanju su, zapravo, modificirane odrednice iz austrougarskih vremena, “zagubljene“ u kasnijim turbulentnim balkanskim zbivanjima. U tezi, naime, i prostim okom uviđamo nepoznavanje, i nepriznavanje, historijskih procesa što su, najprije, doveli do formiranja nacija, a onda i Bosnu i Hercegovinu učinili višenacionalnom državom. Ovdje bi, stog, trebalo otkloniti nesporazume što ih izaziva izjednačavanje države s nacijom, u čijim je temeljima teorija tla i krvi. Prema njoj, pripadnike jedne nacije ne prepoznajemo samo po zajedničkim precima, identitetu, tradiciji, kulturi, jeziku, nacionalnim ustanovama, nego i po tome jesu li uredili zajedničku, po mogućnosti što veću državu, kako su to, u određenom historijskom trenutku, učinili, na primjer, Nijemci, Francuzi ili Italijani. Potpuno se zanemaruje činjenica da u svijetu postoje i normalno funkcioniraju višenacionalne države, poput Švicarske, Belgije, Nizozemske, Španije ili Velike Britanije i da, s druge strane, postoje narodi sa svim zajedničkim, nacionalnim obilježjima, koji nemaju državu.

 

Riječ narod bliža nam je, jer joj je u korijenu slavenska riječ rod, što etimološki upućuje na srodstvo i ne izaziva toliko nedoumica. Narod je, prema definiciji, skupina ljudi koju karakteriziraju kolektivno vlastito ime, mit o zjedničkim precima, zajednička povijesna sjećanja, jedan ili više posebnih elemenata zajedničke kulture i normi ponašanja, osjećaj poveznosti i solidarnosti u većem dijelu populacije, pa i odgovornosti za ostale pripadnike, koja ide dotle da se čak manifestira i kao odgovornost za njihova djela. U najvećem broju slučajeva, pripadnici jednog naroda snažno osjećaju poveznost s domovinom. Protivno nekim shvatanjima, ničeg uvredljivog nema u tom kad vas neko smatra pripadnikom etničke skupine. Suvremene društvene nauke, sociologija i antropologija, govore, naime, o etnosu i etnicitetu i taj pojam, za one koji nisu nacionalno ostrašćeni, ničim nije podređen naciji.

 

Slavenski narodi našeg regiona ubrajaju se u indoevropsku porodicu naroda, kojoj pripadaju i njihovi jezici. U određivanju njihovog nacionalnog identiteta (narodnosti ili nacionalnosti) koriste se brojni kriterijumi. Ponekad su neprimjetne razlike u govoru dovoljne da nekog okarakteriziramo kao pripadnika druge nacije, a da ne govorimo o onima koji „prebrojavaju“ krvna zrnca i zazivaju gene u pomoć. Vruće nacionalističke strasti nerijetko su izvor svakovrsnih nesporazuma. Hrvate kojima je, u vrijeme ratova devedesetih godina, Srbija bila „tijesna“, neki su u njihovoj matičnoj domovini gledali poprijeko, jer su govorili – ekavski. Slične podozrivosti bilo je i ovdje, prema Bošnjacima iz Sandžaka. Zanemaruje se činjenica da se dvije osobe mogu razlikovati, ne samo prema mjestu boravka i jeziku kojim govore, nego i u mišljenju, vjerovanju i prihvaćenom kulturnom obrascu, a da se osjećaju i smatraju dijelom iste nacije.

 

Ostalo je, još, da prokomentiramo zlobne i neutemeljene uočiratne i ratne kvazi-teorije o tom kako su Muslimani, koji su 1993. godine uzeli svoje povijesno ime Bošnjaci, nacija koju je, navodno, izmislio Tito. Ta teorija se i danas širi forumima Interneta, u vidu tako vulgarnih ispada da ih je najbolje ne spominjati. No, podjednako vulgarne su i bošnjačke kontrareakcije, na račun susjednih naroda. Dovoljno je reći da nacije niko, pa ni Tito, ne može „izmisliti“, niti ih može (kompjuterski) konstruirati. Jugoslavenski eksperiment nije uspio – iluzorno je vajati Bosanca, kod toliko Bošnjaka, Srba, Hrvata i Ostalih, najposlije i onih kojima je dovoljno to što su građani koji se ne žele nacionalno izjasniti, u Bosni i Hercegovini koja Ljudima ni po čemu ne bi trebala biti tijesna.

8. april 2014.

 

Od istog autora:

Promišljanje o dijaspori - link: http://aubha.net/index.php/44-karika-koja-nedostaje

Dvije domovine link http://aubha.net/index.php/42-ja-dvije-domovine-imam-i-u-srcu-ih-nosim

 

Napomena:

AUBHA poziva članove bh. zajednice da iznesu svoje stavove o temama koje smatraju važnim ili aktuelnim.  Priloge saljite na email This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

Stavovi i mišljenja autora izneseni u prilogu ne odražavaju nužno i stav AUBHA.

 

Statistika

Articles View Hits
900380

Broj posjetilaca

Ove sedmice7450
Ovog mjeseca30325

Trenutni broj posjetilaca

11
Online