Search AUBHA web site

Preporucujemo

Izbor slika

Facebook Like

* Da li je dijaspora matičnim državama (samo) „krava muzara“?

Piše: Hasan Biščević

„Jesmo li mi dijaspora“, pitao nas je S. A. Povod je bio iskaz što ga je našao na jednoj internetskoj stranici na bosanskom jeziku. „Iako mi je“, piše, „ta riječ bila strana i gruba, počeo sam se na nju navikavati, pogotovo što u okviru Rijaseta Islamske zajednice u BiH djeluje Ured za bošnjačku dijasporu, što je, koliko znam, bilo zahtjeva za uspostavljanje Ministarstva za bosanskohercegovačku dijasporu, što imamo Savez dijaspore BiH i, na kraju krajeva, i Stranku dijaspore. Ali, nedavno sam pročitao tekst čiji autor, čini mi se argumentirano, tvrdi kako sebe ne smatra članom dijaspore, već najobičnijim emigrantom. To me pokolebalo“.

Portal, autor i tekst o kojem govori S.A. nisu nam poznati, pa „argumente“ protiv dijaspore iznosimo „iz druge ruke“, bez namjere da polemiziramo i jedno stog da pokušamo odgovoriti na pitanje šta je dijaspora i jesu li to i građani bh. porijekla, raspršeni svijetom. Slušatelj nam veli kako je pročitao da smo mi, najprije, bili ratne izbjeglice, a potom građani druge zemlje, u kojoj smo se uglavnom dobro snašli i odlučili u njoj ostati, iako je rat završen 1995. U domovinu putujemo samo na godišnji odmor. Dijaspora, prema tom navodu, postoji jedino u nekim „vrućim glavama“.

Ako su to argumenti, bojim se da nisu ubjedljivi. Sumnjivo je već to što je emigrant, baš kao i ja, odabrao bosanski jezik kao sredstvo, a bh. građane za konzumente svojih primišljanja, kloneći se „širokog polja“ zemlje useljenja. Ali, ni sam ne mislim da sam pripadnik (a ne član dijaspore, jer se u nju ne učlanjuje), ali iz potpuno drugih razloga. Čini mi se, isto tako, da BiH nema dijasporu, a i to iz razloga koje ne vidim među navodima što su pokolebali našeg slušatelja. Najbolje je, međutim, da idemo redom. Šta je i ko dijaspora? Riječ je, poput mnogih termina u prirodnim i društvenim znanostima, grčkog porijekla i njezino je značenje blisko svima koji su iz botanike imali barem „dvojku“. Osnovno značenje joj je sijanje, rasipanje sjemena. Naziv je toliko uobičajen u opisivanju društvenih pojava, da se njegovo primarno značenje zanemaruje, iako dobro opisuje i fenomen o kojem govorimo. Kada, naime, govorimo o dijaspori, obično najprije pomislimo na dio jednog naroda, koji je iz ekonomskih, političkih ili kakvih drugih razloga napustio zemlju, da bi živio u susjednoj ili veoma dalekoj. Radi se, sve u svemu, o „rasijanom“ dijelu jedne etničke cjeline.

Brojni su narodi s dijasporom, tako da upućeni tvrde da je, možda, nemaju jedino SAD, ali ne stog što se Amerikanci ne iseljavaju, nego što im je Amerika, gdje god došli, na dohvat ruke: u radio i televizijskim programima, kinima, samoposlugama, restoranima, barovima (čak i u Saudijskoj Arabiji, nadomak naftnih polja, rafinerija i – Kabe)... Oni sami sebe nazivaju ekspatriotima. Ovdje smo i kod najvažnije tačke u ovom razmatranju. Stvar ćemo pokušati raščistiti pitanjem: zašto se, na primjer, Hrvati, koji desetljećima žive u Pennsylvaniji, osjećaju i nazivaju dijasporom, dok Amerikancima raspršenim svijetom takvo šta ne pada na pamet? Pa stog što su prvi etnički i kulturni otočić u tuđini, a drugi pripadnici nacije što je muzikom ili filmom, da ne govorimo o jeziku, dolaru, demokraciji, made-in-USA proizvodima, političkom utjecaju i vojnim pregnućima, zakoračila na bezmalo svaku stopu planete.

Profesor narodne književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Tvrtko Čubelić mi je dosta davno posvjedočio kako je u selima i zaseocima Anadolije, koji su, za divno čudo, nosili imena nekih sela i zaselaka u Bosanskoj krajini, susreo ljude koji pamte dotad nepoznate krajiške (muslimanske) junačke pjesme, ali govore tako arhaičnim jezikom, da ih je teško razumjeti. Reditelj Bakir Tanović, koji je Bošnjake u Turskoj obišao nekoliko desetljeća poslije Čubelića, tvrdi da ih je u toj zemlji barem pet miliona. Preci su im se, uglavnom, doseljavali nakon povlačenja Osmanskog Carstva, u vrijeme Kraljevine Jugoslavije (dok su im pjesnici pjevali: „Ostajte ovdje“), ali i na osnovi slabije poznatog sporazuma s Ankarom, u vrijeme bivše SFRJ.

Bošnjaci u Turskoj su, prema svim definicijama, dijaspora, ali, pošto dijasporom nisu smatrani i u domovini, koja ništa nije činila da očuva njihovu posebnost, termin postaje problematičan. Titova Jugoslavija, naime, nije imala dijasporu, pa Bošnjake u Turskoj ni BiH nije smatrala dijasporom. U službenom rječniku bivše države postojali su, samo, „radnici na privremenom radu u inozemstvu“ i „emigracija“, u koju su ubrajani isključivo protivnici režima. Prvima su se bavile vlasti i diplomatska predstavništva, bankari i poslovni ljudi, armija učitelja i, dakako, mediji, a drugima UDB-a. Građani u inozemstvu bili su relativno dobro povezani i organizirani, njegujući u svojim udruženjima i klubovima jugoslavenski patriotizam, ali čuvajući sjećanje i pomažući onaj dio zajedničke države iz kojeg su potekli. U republičkim centrima djelovale su matice iseljenika, koje su imale svoja glasila za „radnike na privremenom radu“. Jednu takvu, lijepu i sadržajem „srceparateljnu“, publikaciju izdavalo je „Oslobođenje“.

Dijasporu su imale i na nju, uoči raspada bivše SFRJ, finansijski, politički, a kasnije i vojno, računale Srbija i Hrvatska. I u inozemstvu, baš kao i u domovini, građani bh. porijekla bili su, uoči i početkom rata, dezorijentirani i etnički podijeljeni. Probosanske snage vremenom su profilirane, prema „receptu“ važećem u zemlji, s prevladavajućom bošnjačkom „komponentnom“, ako ne i isključivo od nje. U svijetu danas djeluje mnoštvo bh. i bošnjačkih organizacija, s tendencijom okupljanja u asocijacije šireg karaktera, ne bi li svoj nastup učinile efikasnijim. Takvih tendencija, nažalost, iako se leaderi, na riječima i tokom ugodnih boravaka među građanima u svijetu, zaklinju u ljubav i brigu prema dijaspori, nema u BiH. A, upravo je to „karika“ koja nedostaje. Pojam „dijaspora“ se, naime, sociolingvistički „sužavao“, pa se pod tom riječju obično podrazumijeva organizirani dio jednog nacionalnog korpusa. S organiziranim dijelom organizirano se i postupa... Reagiranja bh. vlasti na položaj građana u zemljama regiona, Evrope i svijeta veoma su mlaka, a, što su dalje od očiju, daleko su i od srca...

Baš ovih dana (druga polovica marta 2014. godine), učitelji u bosanskim dopunskim školama u Velikoj Britaniji izrazili su nezadovoljstvo odnosom Ambasade u Londonu i vlasti u Sarajevu prema pitanju očuvanja maternjeg jezika i kulture na Otoku. Oni navode primjer jedne susjedne države, koja pokazuje zavidnu brigu za mlade u svijetu, ne libeći se da i prostorije svoje ambasade pretvori u učionice. Tokom programa (29. marta 2014. godine) smo, međutim, među porukama slušatelja, pronašli reagiranje što govori o odnosu druge zemlje u komšiluku. Slušatelj nam je poručio da njegova domovina ima Ministarstvo dijaspore, čija su tri ministra, od rata naovamo, pohodila Australiju, jedino da bi osigurali redovni priliv – novca.

Možda je bilo i pretjerivanja u priči kako bh. dijaspora uzdržava zemlju, ali, nažalost, ima istine u tvrdnjama da u BiH nisu rijetki politički dužnosnici koji je doživljavaju kao dobro hranjenu, pa onda i visokomliječnu „kravu muzaru“. Vjerovatno stog nam sve više slušatelja povjerava kako, ako šalju pare, onda ih šalju isključivo rodbini.

Umjesto zaključka, zauzvrat za višak emocija, rasijani građani očekuju makar minimum zanimanja domovine za njihove potrebe. A, ako nema „instruktaže“ za učitelje u etničkim školama, nastavnih planova i programa, udžbenika i nastavnih listova, „izvoza“ vrhunskih kulturnih vrijednosti (knjiga, filma, muzičkih ostvarenja, likovnih izložbi) i slično, vremenom ćemo, zacijelo, izgubiti priliku da postanemo dijaspora i postati bezlični imigranti, čiji će jezik i odnos prema zemlji porijekla u svemu nalikovati jeziku i odnosu treće, četvrte ili koje već generacije Bošnjaka u Turskoj. Briga o iseljenima je, posigurno, jedan od preduvjeta da govorimo o dijaspori.

Mi je, u punom smislu riječi, nemamo. A, što se tiče lične pripadnosti, čak i ako se suglasimo s time da imamo dijasporu „u nastajanju“, izraz mi se, kao i slušatelju S. A., čini nekako hladnim i grubim, pa se ne radujem pretjerano kad me „učlanjuju“ u dijasporu. No, svako, dakako, ima pravo na vlastito mišljenje i – izbor.

(Slijedi promišljanje o narodu i naciji)

 

Napomena:

AUBHA poziva članove bh. zajednice da iznesu svoje stavove o temama koje smatraju važnim ili aktuelnim. This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.šThis email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

Stavovi i mišljenja autora izneseni u prilogu ne odražavaju nužno i stav AUBHA.

 

Statistika

Articles View Hits
899485

Broj posjetilaca

Ove sedmice4554
Ovog mjeseca27429

Trenutni broj posjetilaca

17
Online