Search AUBHA web site

Preporucujemo

Izbor slika

Facebook Like

* Možemo li zemlju u kojoj smo, iz nekog razloga, nastavili živjeti, nazivati svojom drugom domovinom?

Bošnjački radio „Most“ u Sydneyu, koji se subotom od četiri do šest poslije podne oglašava na valovima Radija 2000–98,5 FM (http://www.2000fm.com), na poticaj grupe svojih slušatelja uvodi rubriku „Dijasporalne dvojbe“. U njoj će biti pretresana pitanja na koja građani Bosne i Hercegovine, osobito oni koji žive izvan nje, odavno pokušavaju naći odgovor. Neka od tih promišljanja željeli smo podijeliti s posjetiteljima portala Australijske unije bosanskohercegovačkih asocijacija.

Piše: Hasan Biščević

„Dvije domovine? Nešto mi tu ne 'sjeda'“, piše nam slušatelj koji je zamolio za anonimnost.

Ne 'sjeda' ni meni.

Kada sam prvi put, prije poprilično ljeta, čuo pojedine naše leadere i medijske poslenike kako Australiji tepaju kao „drugoj našoj domovini“, pripisao sam to njihovoj potrebi da se, makar i nemaštovito, poetski izražavaju, a onda sam se stao preispitivati: ne pokazujem li ja to, još jednom, nesposobnost prilagodbe, te nikako preko usta da prevalim da nemam jednu, već dvije, a možda, da sam pokretljiviji, tri, četiri ili više domovina?! Pošto je to bilo vrijeme najava strožije useljeničke politike, koja bi pripadnost „drugoj domovini“ mjerila i odnosom prema cricketu, počeo sam, nepripremljen za novi „put oko svijeta“, tragati za značenjima strašnih glagola banish i expel.

Niko me, srećom, nije propitivao o igri koju nikad neću razumjeti, ali sam, sam, počeo propitivati svoja (socio)lingvistička znanja. Može li čovjek imati dvije, tri i više domovina, dakako isključivo na jezičkoj ravni, ne ulazeći u cijeli spektar pitanja što ih otvara dugogodišnji život izvan zemlje u kojoj je odrastao, pogotovo ako je odlasku prethodilo nasilno „čupanje iz korijena“?

Australija je, da ne bude zabune, sve ono što se u svijetu punom patnji i nepravdi smatra idealnim za „drugi početak“, te nije začuđujuće što je se pokušavaju domoći gladni, obespravljeni i proganjani sa sve četiri strane. Nepobitna je, također, činjenica da je, u različito vrijeme i iz različitih razloga, a ponajviše tokom i zarad proteklog rata, udomila desetine hiljada ljudi Bosne i Hercegovine i da ih je najveći broj u njoj odavno stekao svoj, možda prvi, a moguće i posljednji vlastiti dom u životu.

Da li je, s obzirom na toliki broj domova – pogotovo što je dom domovini u korijenu – ona i naša „druga domovina“? Volio bih da jeste, i vjerovatno će mom potomstvu to i biti, ali, u mome poimanju jezika, nije, jer mi se čini da čovjek, za života, ne može imati dvije (tri, četiri ili više domovina), već jednu. Prema definiciji, pojam domovina označava odnos ljudi i prostora. Historijsko-geografski parametri nisu nepomični, mogu se dakle mijenjati, ukoliko se okolnosti mijenjaju, što znači da u različita doba možemo imati više ili manje, ali opet jedne, domovine, ovisno o tom da li se širila ili „sužavala“. No, neprenosiva je, pa je, dakle, ne možemo uprtiti na leđa ili strpati u putnu torbu i odnijeti „preko svijeta“ (ili u komšijsku „avliju“). Obično se nosi u srcu, no i to jedino u starim domoljubivim pjesmama (s tim što je pjesnik rekao: „Ja domovinu imam i u srcu je nosim“, a zacijelo bi se zgrozio nad stihom: „Ja dvije domovine imam“)...

Sociolingistika pod tim pojmom prepoznaje, najkraće rečeno, sraslost s određenim područjem, gradom, selom, čak i s krajolikom, a ne samo s državom. Prema jezičkom osjećanju nekih leksikografa, pojam bi mogao uključivati i identifikaciju s narodom, vjeroispoviješću, jezikom... ali to nije predmet ovog razmatranja. Najbitnije je da raščistimo s dilemom što je otvara glagolska imenica „sraslost“ (s jednim veoma konkretnim prirodnim i društvenim okruženjem) i njezin pandan „fasciniranost“ (jednim, na primjer, u svemu prekrasnim krajem). Siguran sam da ste svi doživjeli ono što sam redovno doživljavao kada bih se, sa službenih ili turističkih putovanja, vraćao ulicama za koje mi nisu trebale karte (ili GPS).

Naš slušatelj jeste fasciniran, ali nije srastao s Australijom.

Nisam ni ja.

Mora da su jako nesretni oni koji, iz različitih razloga, a najčešće političkom indoktrinacijom, zamrze svoju, pa u pola životnog vijeka počnu toliko slaviti „drugu domovinu“, da bi u nju najradije „utrpali“ i ono što joj ni u čemu ne pristaje. Prenesete li, bukvalno, a ne metaforički, jedan krajolik u drugi i drukčiji, osvjedočićete se da nešto nije u redu sa slikom.

Prema najtačnijoj definiciji, pozamljenoj iz enciklopedija i leksikona, pojam „domovina“ ne označava samo određeno mjesto, kraj, državu, nego i identifikaciju s njima. On, ukratko, uključuje cjelinu okolnosti u kojima jedna osoba odrasta ili je, već, odrasla. Gdje god otputujemo, za kratko, duže vrijeme ili zauvijek, ta cjelina je s nama i u nama.

Može li čovjek, onda, imati dvije, tri ili više domovina? Neko, možda, može, ali, priznaćete, time mu ništa nije lakša odvojenost od prvotne i, za mnoge, jedine.

Ni narodi koji su se prije nas, i puno masovnije, raspršili svijetom, nisu, usprkos rasprostranjenom mišljenju, drukčiji. I oni, poput Francuza, domovinu određuju prema rođenju (pays natal), odnosno prema porijeklu (lieu s'origine), ili, kao Englezi, posežu za riječju „urođen“, „prirođen“ (native land, native country).

 

(Slijedi promišljanje o dijaspori - link: http://aubha.net/index.php/44-karika-koja-nedostaje)

 

Napomena:

AUBHA poziva članove bh. zajednice da iznesu svoje stavove o temama koje smatraju važnim ili aktuelnim. This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

Stavovi i mišljenja autora izneseni u prilogu ne odražavaju nužno i stav AUBHA.

 

Statistika

Articles View Hits
843908

Broj posjetilaca

Ove sedmice166
Ovog mjeseca33257

Trenutni broj posjetilaca

6
Online