Search AUBHA web site

Preporucujemo

Izbor slika

Facebook Like

Povodom odluke Medjunarodnog suda u Hagu, gost Dnevnika TV1 bio je profesor na Univerzitetu u Melburnu Hariz Halilović, Srebreničanin kojeg je rat dočekao u Prijedoru i koji je svjedočio o užasima, ubistvima i logorima. Razgovor prenosimo u cjelini.

TV1: Kako ste doživjeli presudu Ratku Mladiću? Osuđen je na doživotni zatvor.
 
HALILOVIĆ: To je nešto očekivano i koliko god čovjek bio mentalno spreman za to, ipak je to bilo vrlo napeto stanje, od prvog trenutka kada je sudija počeo čitati, pa do samog incidenta gdje je sam Mladić napravio incident, bilo je vrlo napeto. Ne mogu reći da je na neki način bilo razočaravajuće, doživotna kazna se očekivala. Pitali su me mnogi novinari kako se osjećam? Nije to osjećaj nekog ushićenja i sreće ili trijumfa jer to zašto je on osuđen je direktno vezano za živote ljudi iz moje porodice, za ljude koje sam znao a kojih više nema, tako da se čovjek odmah sjeti tih ljudi i događaja, i tog strašnog zločina koji je ostavio trag na cijeloj generaciji, pogotovo na ljudima koji su nekoga direktno izgubili.

 Hariz-Halilovic-TV1

Nažalost s obzirom da sam iz Srebrenice i ja sam tu direktno pogođen. Desetine ljudi iz moje porodice je pobijeno u Srebrenici. Bukvalno mogu reći da nemam jednog do dva prijatelja djetinstva koji su ostali živi. Tako da presuda Mladiću, jednom starom čovjeku koji je oličenje zla je takva da je se u situaciji da mu se poželi dug život i dugu doživotnu robiju što je vrlo teško racionalno i emocionalno prihvatiti, da se nekom želi dug život ko je direktno odgovoran za toliku tragediju diljem BiH. 
 
TV1: Koliko je bitna presuda bivšem zapovjedniku VRS, i umanjuje li to činjenica da nije osuđen za genocid u Prijedoru i drugim općinama?
 
HALILOVIĆ: To je jako bitno i ne treba nedostatak ove presude da utječe na to da ova presuda jeste historijski događaj, najveći događaj koji se desio od okončanja rata jednom vojnom komadantu koji nije bio neki privatni bandit i narkobos nego komandat vojske iza koje je stajala država Srbija i paradržava RS. Jedna takva osoba koja je predstavljala institucije je osuđena za genocid od strane međunarodnog suda.
 
Ponekad se to iz bosanske perpektive zna izgubiti ali ovako sa distance to je planetarni događaj i ta presuda je diljem svijeta prva vijest, od Australije do Amerike. Ovo je historija, za dva dana će se pojaviti neke druge vijesti, ali za BiH to treba da bude najvažniji događaj. Ono što je presuđeno u presudi je još jednom pokazalo obim tog zločina, i još jednom su se sve činjenice preteresle i nije bilo slučajno da je genocid još jednom potvrđen, što ne umanjuje zločine diljem BiH.
 
Zločin protiv čovječnosti je sam po sebi strašno ozbiljan zločin, i to je poslije genocida najstrašniji zločin koji se osim genocida može počiniti, i taj zločin zato što nije pronađeno dovoljno dokaza za genocid, ne treba smatrati da to oslobađa Mladića. Primjeri koje je sudija iznio govore kako su strašni ti zločini bili, kako su ljudi sistematski ubijani, progonjeni i uništavani.
 
Ono što je je u ovoj presudi vezano za općine za koje smo smatrali da tu postoji zločin genocida, gdje je bilo toliko dokaza da je tužiteljstvo odabralo te općine kako bi se genocid i tu dokazao, zanimljivo, sada kada genocid u tim općinama nije dokazan, ispada da su samo te općine prošle kroz zlo i predmet zločina, a uopće se ne pominje Zvornik, Višegrad, Doboj i mnoge općine a da ne govorim o stotinama sela i naselja koja su zbrisana sa lica zemlje, u kojima su pobijeni svi koji su se tu zatekli, u tim mjestima koja su donekle bezimena a sada bukvalno ne postoje.
 
Takvih mjesta ima  diljem BiH. Te lokalne zajednice su potpuno uništene i to ne zato što su se slučajno našle na tim nekim geografskim paralelama nego zbog toga što su ta mjesta naseljavali ljudi koji su bili predmet uništenja odnosno predmet genocidne namjere. Sa te strane mnogi preživjeli će se osjetiti na način kao da se tamo ništa nije desilo, iako imamo presude za te lokalne ratne zločine. To je donekle umanjilo tu priču jer se svelo na nekoliko općina gdje skoro genocid ali eto i nije, dok se sve ostalo ne pominje. Rat u Prijedoru i Višegradu, Vlasenici i Zvorniku je bio isti.Cilj nije bilo nikavo zastrašivanje jer ne postoji nijedno mjesto koje je okupirano a da su ljudima dodjeljena minimalna prava, kao što je pravo na život. Nigdje tamo gdje su Mladićeve trupe neko mjesto zauzele nije bilo mjesta za nesrbe.
 
TV1: Preživjeli ste logor u Prijedoru. Možete li nas podsjetiti na te dane i ono što ste preživjeli. Otkuda Srebreničanin u Prijedoru?
 
HALILOVIĆ: Sticajem okolnosti. Bio sam u svojoj zemlji i imao sam dvadesetak godina, i mogao sam biti u bilo kojem dijelu svoje zemlje. 1992.sticjem okolnosti, ja sam se zatekao u Prjedoru, kao mladić koji je otišao posjetiti djevojku sa kojom je zajedno studirao. Dakle, našao sam se u jednom gradu koji mi je bio nepoznat ali za kojeg sam imao veze, te emocionalne i ljudske veze. Vidio sam šta se sve izdešavalo u jednom gradu o kojem nisam znao skoro ništa, jer sam ga samo nekoliko puta prije toga posjetio ali našao sam se u situacij u kojoj, ono što sam ja tamo svojim očima vidio i prošao, ne može biti ništa drugo nego genocid, jer svaki Srbin sa puškom je mogao da uradi bilo što, i bilo kojem nesrbinu.
 
Ubijano je onako kako je ko stigao i kako je stigao. Sve je bilo planirano, i nije bilo nikakvih haotičnih situacija. Najprije iz lokalne kasarne koja je tu postojala a koju su Mladićeva čisto preuzela od JNA, sa svim tenkovima koji su došli iz Hrvatske. Sa tim tenkovima su granatirana sva okolna sela koja oko Prijedora. To je mene bukvalno podsjetilo na Holokaust, to postojanje logora. Logori su bilo isplairani i nije to bilo ništa stihijski. Svako ko je prošao ispitivanje je ubijen, batinan ili strijeljan. Najprije su to bili viđeniji žitelji Prijedora, ugledni o obrazovani ljudi, doktori poduzetnici. Najprije su te umne glave obezglavljene bukvalno a potom i svako drugi. 
 
Ono što je moja sreća u toj nesreći bila jeste da nisam bio ni na kakvom spisku tamo. Bio sam nepoznat. U masi od tri hiljade ljudi bio sam više anoniman nego svi drugi. To je bilo istrebljenje. Oni koji su preživjeli su protjerani silom. Imam dokument na kome piše Republika Srpska, postoji broj – zavedeno je, svrha potvrde je iseljenje u Njemačku. Nikada u Njemačkoj nisam bio. Dobio sam potvrdu da se iseljavam, kao i svi drugi i odlazim u Njemačku. Plan je bio genocidna namjera. Nisu to ništa izmišljali lokalni službenici. Birokratija je postojala. To su bili „eichmann-i“, ljudi koji su radili „svoj posao“. Da li su vodili ljude na takozvanu razmjenu. Boli činjenica da se to vidi kao da nije bilo toliko strašno. I u Prijedoru je postojala „Karamanova kuća“, zvala se „Bijela kuća“, u kojoj su žene silovane. U Prijedoru su ubijana dijeca. U Prijedoru je postojala sistematska tortura. Omarska je oličenje tog zla.
 
Ta neka hijerarhija zločina, koja je nametnuta preživjelima u BiH, je bolna i nepoštena. Treba pričato o tome šta se podrazumjeva pod zločinima protiv čovječnosti i koliko je ozbiljan taj zločin. Nije samo genocid zločin koji je strašan. Genocid je pravna kategorija gdje se dokazalo postojanje namjere, a dokazalo se zato što je postojao dokument, odnosno direktna naredba da se trebaju svi pobiti. To je postojalo u radio vezi koja je presretnuta između oficira tzv. Vojske RS iz Bratunca, kada kaže da su „paketi isporučeni i da sve treba pobiti“. Takvih presretenja i dokumenata nije bilo u Prijedoru. No, postojala je namjera i potpuno isti počinitelji.
 
TV1: Postoji li nešto što biste izdvojili iz vremena dok ste bili u logoru u Prijedoru?
 
HALILOVIĆ: Bukvalno ljudi su mi umirali na rukama. Jedno od njih je dijete koje se zove Emira Mulalić. Nju je ubio stražar u Trnopolju, zvao se Dragan iz Gline u Hrvatskoj. Iz „škorpiona“ je upucao dijete jer je bila blizu žice. Majka ju je donijela meni, jer sam tamo radio kao paradoktor, jer su pobili sve doktore, a ja sam imao medicinsko znanje. To dijete je umrlo meni na rukama. Poslije je završilo u nekoj masovnoj grobnici. Pronađeno je tek prije nekoliko godina. Curica se zove Emira Mulalić, imala je pet i po godina, ubijena je u Trnopolju. Nikada niko za nju nije odgovarao. To govorim jer znam i jer je njena krv na mojoj odjeći bila danima. Nisam se imao gdje oprati. Mozak i krv.
 
Takvih slučajeva je bilo hiljade. Na tim detaljima treba insistirati. Ne svesti sve na retoričku priču i upadati u defanzivu u kojoj Srbija i srpski nacionalisti to sve negiraju, sve je to neka konspiracija protiv Srba... Apsolutno nije. Ovo su činjenice. Ukoliko se osjećaju nelagodno, bilo koji Srbi, imaju pravo da se osjećaju nelagodno. Treba da se osjeća nelagodno. Mene bi vrijeđalo da se zločini jedne vojske, institucije, prebacuju na cijeli narod. To niko ne čini. Međutim, genocid je zločin iza kojeg stoji država. Samo države mogu počiniti genocid. To je država Srbija.
 
Pokupio sam na stratištima u Istočnoj Bosni, gdje su ubijani Srebreničani, čahure od kalašnjikova, ima toga koliko hoćete. Na njima čirilicom piše PU 94. PU je Partizan Užice. Ta municija je napravljena u Užicu 1994. i ispucana u Bosni, u Podrinju, oko Srebrenice 1995. Ta municija nije bila šverc. Zna se da je sva logistika došla iz Srbije. Srbija je logstički omogućila i učestvovala u genocidu. Svi preživjeli u Potočarima znaju da su se odjednom pojavili autobusi Raketa Užice, zatim bijeli autobusi sa plavim slovima Lasta Beograd, Strijela Valjevo... Sve su to autobusi koji su došli iz Srbije da odvezu ljude na stratišta da bi bili pobijeni. Sve je bilo organizirano. 
 
TV1: Kako to da se genocid još uvijek negira, da za Ratka Mladića zvanična politika RS kaže da je on heroj? Treba li strahovati od te ideologije u budućnosti, odnosno od ideologije koja slavi zločinca?
 
HALILOVIĆ: Apsolutno ne treba strahovati. Međutim, ne treba biti iznenađen. Ta ideologija je poražena, poražena je na svjetskoj razini. Poražena je pravno, politički i moralno. Samo loši ljudi danas mogu slaviti Mladića ili pokazati simpatije, loši ljudi koji su izvan regiona, neki ekstremisti, kao što postoje ekstremisti raznih vrsta, koji u onome što je zlo vide nešto što njima ima smisla. Jeste vrijeđanje inteligencije i vrijeđanje žrtava i vrijeđanje istine bilo kakva podrška Mladiću od tih najviših razina koja dolazi direktno ili prećutno iz RS i Srbije, pa do onih na tom popularnom narodnom nivou. 
 
Međiutim, mene to ne iznenađuje. Nažalost, sve presude nisu dovele do katarze širokih narodnih masa, jer nije bilo lidera da povede mase u tom smjeru. Naime, lideri manipuliraju tim sentimentima. Milorad Dodik plaća Karganovića sa njegovim tzv Srebrenica projektom da negira ono što se ne može negirati. Forenzičke činjenice su nauka koja ide do DNK, do identiteta osnovne jedinice fizičkog identiteta individue. Dakle, ne može se negirati nešto što je naučno dokazano i pravno potvrđeno kroz sav pravosudni proces. Međutim, to se još uvijek čini, jer se od toga ima političke koristi.
 
Ono što takođe ne iznenađuje jeste da, istorijski gledano, naslijeđe zločina koje je Mladić počinio, koje nije činio samo iz hira, nego sa konkretnom namjerom, jeste RS. Kada se kaže da je RS formirana na zločinima, to danas zvuči kao ekstremizam. Pa moje živo iskustvo je takvo, da ne govorim sve druge. Ne može me niko niti me treba ubjeđivati da je to formirano na zločinima, na masovnim grobnicama, na progonima, da sam, taj isključivi naziv, taj nakaradni naziv jednog dijela BiH već govori o kakvoj kreaciji se radi. Dakle, temelji su takvi da su bazirani na zločinima, međutim, ne znači da se ne bi mogao napraviti odmak od te prošlosti.
 
TV1: Često se govori o tome da Srbi koji eventualno znaju gdje se nalaze masovne grobnice trebaju to konačno reći, kako bi ubijeni konačno našli smiraj. Očekujete li da će doći do toga?
 
HALILOVIĆ: Znate li šta se dešava tamo? I sa Hasanom Nuhanovićem mogli ste popričati, ima i svoje rodbine tamo... Oni koji su znali, odnosno sudjelovali u ubijanju tih ljudi, naplaćivali su informacije da kažu gdje su ih pokopali. Nedavno je moj jedini rođak koji je preživio Potočare kao dijete, otac mu je ubijen, kao i amidža, svi su mu ubijeni, on je Alen i živi u Švedskoj. On je nedavno došao i platio je Andriju, vozača nekog autobusa koji mu je rekao da ode tu i tu, te da će tamo naći oca i još neke, i našli su oca i ostatke neke dvije osobe, nakon što je plaćeno. Hasan Nuhanović je dobro plaćao dok nije skupio sve kosti svog oca, brata i majke. To ide dotle da se zločinac iz mog sokaka krije, da je promijenio identitet, pol... To su ljudi koji likuju i još uvijek na tome mogu da profitiraju. 

Pogledajte video TV 1 na https://www.youtube.com/watch?v=VkwyoF0QKAU

 

 

Vijesti iz BiH

23 August 2019

Najnovije vijesti i analize iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, regiije i svijeta.

Statistika

Articles View Hits
691231

Broj posjetilaca

Ove sedmice7295
Ovog mjeseca30972

Trenutni broj posjetilaca

13
Online